beats by dre cheap

... Neka prica...

Jergoviceva pripivijetka "KAktus" mi je bas nekako prirasla srcu, pa evo nekih dijelova... Naime, kaktus je metafora za ljubav u ovoj prici i na tako lijepo nacin je opisana, njeno radanje, razvijanje i kraj..

Ona je zivjela u stalnom strahu da ce nesto vazno i lijepo u zivotu propustiti.
Cesto je putovala, a jos cesce patila jer ne putuje.
Smatrala je da su pravi provod i sreca uvijek negdje drugdje, stalno je bila puna planova kako da ih uhvati za rep, kako da u stalnom gibanju pronadje onaj kristalni trenutak kada se, barem tako kazu snovi, zivot pretvara u bajku....
Kutija je bila lagana, tako da je postalo jasno da u njoj nije boca. A i bilo bi glupo. Unutra je nesto, lijepo umotano u bijeli papir. Prstima me je upozoravala da otvaram sto pazljivije. U minijaturnoj loncanici bio je isto tako minijaturni kaktus. Ne veci od palca tek rodjenog djeteta. Nikada joj nisam rekao da mrzim biljke u sobama. One traze paznju i urednost, traze da mislis na njih, a ja nisam znao kako treba misliti ni o ljudima koje volim.Kada je baka umrla, sve biljke u mojoj sobi osusile su se. BIlo mi je tuzno mada ih nisam podnosio. Nasmijesio sam se, poljubio je i izgovorio par rijeci odusevljenja. KAd je povjerovala da da su iskrene, izvukao sam Chanel 5 (kupovao sam ga, naravno, misleci na Marilyn) i Eseje o fotografiji Susan Sontag. Nikada joj nisam poklanjao samo knjigu, jer je, vjerovatno ispravno, smatrala kako knjige samo poklanjam misleci na sebe, a ne nju.
Kaktus sam smjestio na polusuncano mjesto mjesto svoje sobe... Uredno sam ga zalijevao svakih pet dana i pazio da ga ne pomicem. Nekada davno baka mi je rekla kako se
kaktusi ne smiju premjestati. Oni mogu biti samo na jednom mjestu. Nije narocito vazno kakvo je to mjesto i je li najljepse, vazno je da je njihovo. Vodio sam racuna o tom kaktusu i samom sam se sebi cudio kako to da ne grijesim prema njemu.
I umjesto da ugine, kako vec ugibaju svi ti simpaticni pokloncici koji trgovci iznesu pred praznike, on je poceo rasti.
Svakih pet dana isao je na kat i zalijevao kaktus ...
Ona je povjerovala da smrt postoji smao u Sarajevu. Postala je pateticna i sasvim daleka. Pitala me hocu li s njom u Novi Zeland. Odgovorio sam joj da sam u podrumu i da ne mislim kako bih u njoj bio osobito sretan. Za kaktus nikada nije pitala. Ja ga nisam spominjao. :(
LJudi se mijenjaju kad su sami u mraku. To se dogadja neosjetno. Znam za pricu o covjeku koji je sasvim uredno legao u krevet i ujutro se probudio potpuno sijed. Nikome nije znao reci sta je sanjao. (kako je dobra misao!!! ;))
Jednog jutra, onog petog dana, kada sva voda u stanu bila je zaledjena. Tek tada mi je palo na pamet da kaktus ne podnosi zimu. Uzeo sam ga i odnio dolje, u podrum, nasuprot peci... Ni preblizu ni predaleko. Upravo onako kako sam mislio da odgovara i kaktusima i ljudima.
Sutradan on je lezao preko ruba loncanice. Kako lezao? Pa lijepo, vrhom nadolje, kao alio sam ga posljednji put, mada mi je bilo jasno da je to kraj... :(

N e zna kako ce vam ovo izgledati kad procitate, ali mene je dirnulo
...

Budi optimista pa cak i ako se nalazis usred oluje
http://nudzi.blogger.ba
05/11/2009 19:14